“Priča o jednoj baki i njenim rajčicama u mom satarašu”

“Priča o jednoj baki i njenim rajčicama u mom satarašu”

sataras

Ne srećeš često ljude koji ti zaprijaju na prvu. Neke čak nikada i ne sretneš a znaš da su ti bliski, nekako su tvoji. Ja imam svoje ljude, oni su mi u srcu i dišem za njih, ali imam i one koji da su mi blizu bili bi mi najbliskiji. Sandra je jedna od tih. Tih neposrednih, nasmjenih i punih srca ljudi koji te na prvu pozovu kod sebe u goste  i otvore svoja vrata kao najrođenijem.

Sandru možete da pratite na njenoj FB stranici. Ona je drugačija vrsta blogera i sa njom je sve mirisno i aromatično, svakod dana nam na svom zidiću ispriča divnu priču i svakog dana nam oslika dan bojama sa svojih očaravajućih fotografijama. Uživajte čitajući ovu divnu, svakodnevnu priču o jednoj baki i jednom satarašu, mom i Sandrinom omiljenom jelu.


Priča o jednoj baki i njenim rajčicama u mom satarašu

               as9    as11

Uhvatila sam je pogledom čim sam nogom kročila na vanjski rub jednog od zagrebačkih placeva. Stajala je tamo među malim kiosk kućicama oslonjena na štaku i bojažljivo gledala oko sebe, vjerojatno strahujući od raznih inspektora i policije. Dok sam se gurala između ljudi u rano subotnje prijepodne, krajičkom oka sam uhvatila njenu praznu pletenu košaru i malo veću kartonsku kutiju koja joj je ispred reumatičnih nogu glumila štand. S tog su me priprostog štanda gledale dvije plave vrećice i u njima dvije hrpice domaćih, kvrgavih rajčica. I ona me je gledala nekim umornim pogledom koji me je možda i pozivao da zastanem i kupim, ali opet s druge strane nije govorio ništa, kao da su joj oči bile okupane sramom. Bio je to pogled skroz drugačiji od pogleda prepredenih preprodavača i vještih trgovaca koji se nadvikuju između krcatih tezgi.

Prošla sam pored nje odlučnim korakom s ciljem da kupim smokve po koje sam krenula i o kojima danima raspredam. Imala sam namjeru kupiti i nešto malo grožđa ako me zazove te 3-4 rajčice za moje omiljeno ljetno jelo – sataraš. Kod kuće sam imala divnih domaćih paprika iz vrta dok smo rajčice pojeli i to jedući ih svakodnevno i na sve moguće načine. I čim sam prošla pored nje, znala sam da će se moje 3-4 rajčice pretvoriti u 2 kilograma njenih rajčica koje će iz njenih plavih vrećica završiti u mome satarašu. Smokve su mi totalno isparile iz glave, pogotovo kad sam ih vidjela kod par prodavača, onako opaljene suncem, lagano isušene i daleko od slike smokava koju sam ja danima imala u glavi. A i za cijenu tih skupih smokava sam mogla uzeti sve one rajčice. Iako mi ne trebaju u tolikoj količini. Napravila sam krug po placu, vješto migoljeći između tezgi i tezgaroša koji su se šepurili iznad svoje lijepo posložene raznobojne robe. Bilo je tu raznih zelenih salata, luka, češnjaka, raznog voća, paprika, rajčica svih oblika i veličina, patlidžana, začinskog bilja, tikvi i bundeva. Bilo je tu koječega i moje se oko zaustavljalo čas na voću, čas na povrću, čas bi odlutalo na pult sa sirevima i mliječnim proizvodima. No, konstantno me držao neki nemir i ništa me nije vuklo da baš to kupim. Znala sam i zbog čega.

Istim onim odlučnim korakom sam izjurila iz zatvorenog dijela placa i krenula u poznatom smjeru. Znala sam da ću je naći na onom istom mjestu na kojem sam i je i prvi puta ugledala. Znala sam i da će onaj isti sadržaj ležati u plavim vrećima ispred njenih slabih nogu. Dok sam joj se približavala njen je pogled postajao sve nesigurniji, kao da je u meni vidjela prijetnju. Možda je mislila da sam jedna od onih koji kruže tržnicama u potrazi za svim onima koji krše zakon prodavajući robu bez te sporne i proklete fiskalne blagajne? Ili da ću joj naplatiti kaznu zbog neplaćanje placarine? Bilo kako bilo, ja sam joj se skroz približila u toj polusjeni u kojoj je stajala i upitala je pošto su joj rajčice. A ona se dala u nervozni monolog kako su joj ostale samo te dvije kile, i kako od jutros tu stoji, i da je ne drže stare noge. Prekinula sam je nježno joj rekavši da ću uzeti sve to što ima, a ona se bistro zagledala u mene, kao da joj je pao veliki teret sa srca pa mi zahvalila laganim pritisom za podlakticu, unaprijed se ispričavajući što je možda koja rajčica malo lošija, ali neka joj se ja sljedeći put svakako javim ako nađem koju lošu pa će mi ona za džaba dati nove. Nasmiješila sam joj se i rekla da ne brine jer će ionako sve završiti u satarašu. Na što mi je ona skrušeno i tako zahvalno prošaptala „Bog te blagoslovio“. Ja sam joj se nasmiješila, mahnula rukom na pozdrav i u mislima samoj sebi rekla kako će ovo biti najslađi sataraš koji sam u zadnje vrijeme skuhala. Ona je pokupila svoj praznu košaru, u stranu gurnula svoju kartonsku kutiju koja glumi štand, gdje će ju i sutra dočekati, kako bi u ovim teškim vremenima prodala ono nešto malo uroda iz vrta jer mirovine su tako male i laganim korakom uz pomoć štake krenula prema kući odmoriti stare kosti. Rastale smo se tako nas dvije, svaka sa svojim mislima i otišle svaka na svoju stranu. Sa svakim korakom moj je nemir postajao sve manji, sve dok nije potpuno iščeznuo, kao i one smokve po koje sam ciljano došla.

as3

I bio je to najslađi sataraš koji sam u zadnje vrijeme skuhala. Bog tebe blagoslovio, bako.

 Vaša Mila i njen gost



5 thoughts on ““Priča o jednoj baki i njenim rajčicama u mom satarašu””

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.